U mediteranskoj kulturi otoci su posebna mjesta – otoci blaženih, otoci prognanih, otoci s blagom, otoci mrtvih. Odisej se dvadeset godina vraćao na svoj otok. Otoci su već od antike prizorišta života idealnijeg od realnog. Svoju idealnu državu Platon smještava na mitsku, potonulu Atlantidu a i Utopija Thomasa Morusa zamišljena je kao otok.

U postindustrijskom društvu “propalih iluzija” su utopije izgubile značaj kakav su u društveno-reformatorskom smislu imale još prije tridesetak godina. Današnje su eskapističke utopije namijenjene povlaštenima i opet su vezane uz otoke, koji mogu osigurati neku vrst ekskluzivnosti.